Povratak

Nadam se da pisanjem mogu napraviti reprizu mog starog bića. Onog koji je gutao knjige, bio veseo i intenzivno se družio sa ljudima. Nadam se da će tornado iz prsa koji izazive razne napade panike izletjeti vani i odnijeti u nepovrat sve nasilnike, Sve licemjere, sve sociopate, sve gramzivce. Nadam se da će i Aria biti mirnija. Ljepše spavati noću dok kovitlac u mami jenjava. Izgubila sam povjerenje u sve oko sebe i dok glumim da mi se ništa ne dešava, polako se raspadam. Postajem osjetljivija. Smeta mi buka. Moram da pišem i da sortiram misli. Moram da pišem kako bih bila mirnija i jača. Moram da pišem, jer tako pričam i opuštam se. Gubim riječi dok se moje kćerke svađaju iza mojih leđa. Stalno se tužakaju i stalno se svađaju. Nisam sretna, a treba mi da budem u miru sa svim onim s čime živim. Odbijam da prihvatam da sva tuga i nazadovanje koje mi se dešava je posljedica toga što sam loša osoba i griješila prema ljudima. Mora nekada da prestane. Kada razbijem stid i priznam internetu, barem, šta živim.